Nesuvislost Nesuvislosti

U  čarobnom momentu nas....

milion zvjezdica...

iz tvojih očiju

prosule se....

po drhtavim  grudima

kojima te...

svakog trena

udišem...

a u svakoj

sjaj izvora....

onog

što se...

život zove

Sa  plišanog nebeskog paravana

pokidaću sve zvjezdane bisere

svu svjetlost što su u vremenu čuvali

u njihovim malim srcima

u jezgru svemira

poklonit ću ih....

tvojim očima....

istinama što se cakle u njima

tim izvorima čarobnog napitka

tananih niti  snažne duše

što se u tvoju zavukla....

i neće da izadje...

dok budeš na ivicama već pijanog uma

,obučenog u košulju s rukavima na ledjima,

osjećao plimu, tebe gladnih  dodira,

u pjenušavim mirisima žednih usana

u talasanju žeravica isprepletenih tijela

i njihovom pucketanju u  tišini polumraka

ispod tanke mjesečeve plahte

sa nemirnim plesom uvojaka

po tvojim mekim obrazima....

kada u dubini dubine odjekne

svaki vrisak života tvoga otkucaja

kad se pretočiš u mene...

u dodiru nas...

Da se mogu ponovo roditi...

sa istom željom

o vječnom u konačnom...

ovog puta ne bih

ne bih od traženja odustala....

ne bih prostor, vrijeme

i u njima za ljude marila...

ne bi me nikad rastužile

njihove jeftine maske

trikovi i zablude....

niti bi mi ledja sijekli

osmijesi dušmana

dok se dizah s poda

natopljenim sopstvenim suzama....

Jedina spoznaja

daleko od zemaljskog, prolaznog

što u meni živješe....

jedino u što ikad  bijah sigurna

moja bit, moj smisao....

ne...ovog puta ne bih odustala

da se ponovo mogu roditi

zagrnuta vjerom...nadom....

samo bih u svoj mali kutak sjela....

slušala tišinu....

otvorila prozore duše...

i tebe čekala...

čekala....

Kad se pogledi sudare

I kad te svojim progutam

Kad te jako stisnem

Da zadnji dah ispustiš

Pa ti i njega sa usana otmem...

Pa te bacim

U vatrene žudnje postelju

Da ti sve boli i nemire

Do zadnje kapi....popijem....

Kad te strgnem

Kad te pojedem

Za sve ove dane što te nema

I  vruće poljupce prospem

Po tebi... cijelom...

Da ti ostanu ožiljci ljubavi

Suveniri od mene....

U zaboravu svijeta

U žaru nježnosti

kad postanemo jedno....

I na kraju

kad ti ostane samo osmijeh

kao simbol predaje....

da čujem onda...

kako voli  "Lažljivica"

Sinoć me Tama povela za ruku

baš kao majka uplašeno čedo svoje

otela mi medu i najdražu lutku

i svjetlucavi češljić leptira

s kose strgnula...

u jednom ciku razbio se

ispred njenih stopala

gdje se svjetlost gubila....

Pričala je jezikom vatre

mazila me olujnim kricima....

grudi pokrila bodljikavim žicama

u grobnicu tišine položila me nježno

u sobi bez vrata....šapnula mi....

' nikad ti više...sunce neće sjati...'

U poznatom društvu dragih mi aveta

i čistoj agoniji bola

tuga se brisala krvavim suzama

što su polako padale

na rub beznadja....

ostadoh...

grleći svoju bol...

slušajući

svaku kap....

Čekam...

Ispod plašta nijeme noći

U ćutanju vriskova

Što mi utrobu deru

Gdje bijesni vodopadi

Nestrpljivo... oštro....ruše

Siktećim bičevima....

Te slabašne kapije duše

Žeravice da poteku....

I bezdan otvore....

Bez riječi da razumiješ

Svojom biti da me liječiš

U zagrljaju vječnosti

Da me opet učiš sanjati....

Čarobnim poljima nas

Osluškujući te u meni

da slobodno koračam....

Ovu stidljivu djevojčicu

dahom toplog vjetra

kad ponovo zagolicaš....

U našem živom snu

na stijeni leptirova

k'o što niko nikad nikog

da me voliš...

Čekam...

Ja sam dijete...veliko dijete

s kojim sve dijeli samo....on

ja sam huja....paklena huja

koju smiruje samo....on

ja sam složena nepoznanica

koju razumije samo.... on

ja sam realna s korijenjem u zemlji

koju u zvijezde uzdiže samo....on

ja sam uplašena djevojčica

zaštićena samo njegovim dlanovima

ja sam nesuvislost nesuvislosti

koja smisao pronalazi samo u njemu

ja sam obično konačno biće

uhvaćeno... zatočeno

u medjuprostoru i medjuvremenu

biće koje voli samo.... on

Sjećam se.....

ljepljive topline....

što se neprestano točila....

niz moje drhtave grudi...

sa tvojih mednih usana...

kradeći svaku stidljivu želju

darujući joj život....

plešući divlji ples

sa vatrenom haljinom strasti

u dvorani naše ljubavi

gdje ime vječnosti odzvanja

zatvorih vrata vremena

i otvorih širom prozore snova

da osjetim njihovu bit

njihovu moć

kad dotaknu zbilju

unutar mene....

Al' tamo negdje....

udišući mirise... razloga življenja

izmedju mekoće obraza.... i ramena

toga se više ne sjećam...

čini mi se da sam tad...

od sve te ljepote

u tvojim pamučnim rukama

pod raspuklim nebom i kišom poljubaca....

čini mi se

da sam umrla....

Kuda  li se ovi prsti lome

kojim slovima da se ispovjede

puni sjete....nemira....

što teku....tišinama otrova....

oči ne smiju htjeti

umorni pogled prostrti

njihovim brežuljcima....

jer svaka linija

k'o  uplakano dijete

usred oluje rata

izgubljeno ostavljeno

na milost i nemilost

sudije mraka....

tvoje ime...

doziva

debele naslage
bijelog mirnog okeana
i u njemu drveće
omotano tišinom
misli

na moje obraze
dok padaju bijele zvijezde
i bodeži odluke
izmedju budjenja i sna
jer ipak sam tu
a vrijeme je medijum
mogućnosti čovjeka

suzu čistu
kao dječiju dušu
kao predsmrtno pokajanje
odabirem